HJzasve

Piše: Barbara Tolić Aušić / HJzasve

Naslovne fotografije: Saša Jungić

Kad vam s naslovnice romana preporuka Elif Shafak govori da je ovo iznimno potresno djelo, znate da ga morate uzeti u ruke. I zaista – u jednom sjedenju riješila sam polovicu romana. Vjerojatno bih ga pročitala odjednom da se nisam od njega morala odvojiti.

Pod morem autorice Tare Menon (prev. Dražen Čulić / Stilus), mlade spisateljice i profesorice na Odsjeku za engleski jezik Sveučilišta Harvard, tematizira dvije razorne elementarne nepogode – cunami na Indijskom oceanu 2004. godine, jednu od najsmrtonosnijih prirodnih katastrofa u modernoj povijesti, i razorni uragan Sandy 2012. godine – ali iz perspektive pojedinke koja se iz dana u dan mora nositi s posljedicama traume i gubitka. U manje od 200 stranica uspjelo se ispreplesti toliko važnih tema i velebnih emocija – uglavnom suptilno, između redaka, a na trenutke silovito i snažno, da je nevjerojatno da je riječ o književnom prvijencu, no zato ne čudi da je roman prepoznala međunarodna publika.

Većina ljudi riječ apokalipsa rabi kao sinonim za katastrofu ili kataklizmu ili nesreću, ali njezino doslovno značenje bliže je otkrivenju. Potječe od grčkog apokaluptein – otkriti, objelodaniti, pokazati. To je, čini mi se, prava riječ za ono što se dogodilo onog dana prije osam godina. Voda je sve ogolila, razgolitila zemlju, skinula joj maske. (Tara Menon, Pod morem)

Pratimo Marissu u New Yorku 2012., dok se u ulice New Yorka polagano pripremaju za nadolazeću katastrofu. Nevrijeme oslikava i Marissino unutarnje stanje: ni osam godina nakon cunamija ne uspijeva svojim mislima zatomiti osjećaj gubitka. Ona je lik s kojim suosjećamo, ali čitajući ujedno shvaćamo da se tuga i njezine manifestacije ne mogu racionalno pojasniti, kao i to da je riječ o svemu samo ne o linearnom procesu. Ujedno nas upoznaje sa svojim djetinjstvom na malom tajlandskom otoku u Andamanskom moru, gdje je upoznala djevojčicu Arielle, koja joj je postala najboljom prijateljicom.

Ideja romana

Čitajući roman, razmišljala sam o tome mora li književna ideja postati svojevrsna opsesija prije nego što je pisac uspije u potpunosti prenijeti na papir. To sam imala priliku upitati i autoricu Taru Menon, a zanimalo me i kako joj je sinula ideja za ovaj roman te kada je shvatila da je to priča koju jednostavno mora ispričati.

Ne znam mora li postati opsesija, ali mislim da vas ideja mora na neki način potpuno zaokupiti, toliko da više ne možete prestati razmišljati o njoj. Također prilično čvrsto vjerujem da bismo trebali pisati o onome što nas zbunjuje. Drugim riječima: moramo pisati kako bismo razumjeli.

Što se same ideje tiče, pojasnila je Menon, 2004. godine, kada je cunami pogodio jugoistočnu Aziju, bila sam tinejdžerica koja je živjela u Singapuru. Bio je drugi dan Božića, usred školskih praznika, i inače bismo moja obitelj i ja tada bili na odmoru u Tajlandu. Iz nekog razloga te godine nismo otputovali. Cunami je odnio oko četvrt milijuna života. Ljudi iz moje škole izgubili su brata ili sestru, roditelja. Nakon katastrofe moja je škola organizirala velike humanitarne akcije za Bandu Aceh, jedno od najteže pogođenih područja, među ostalim i košarkašku utakmicu koja je postavila svjetski rekord, na kojoj sam i sama igrala. Sudjelovalo je i dvoje preživjelih iz cunamija. Slušala sam kako govore o tome kako su izgubili obitelj i domove. Cunami me otad nije prestao proganjati.

Menon je 2012., kada je grad pogodio uragan Sandy, bila na doktoratu u New Yorku. U svom stanu na Upper West Sideu to je iskustvo, pojašnjava, djelovalo gotovo poput odmora: Nismo ostali bez struje, nastava je bila otkazana i imali smo svu moguću udobnost. Nakon oluje volontirala je u Kineskoj četvrti dijeleći osnovne potrepštine te pojasnila da ju je duboko pogodio kontrast između života bez struje u donjem dijelu Manhattana i, kako je to ona nazvala, bezbrižnih bruncheva u gornjem gradu: Tada sam počela intenzivno razmišljati o načinima reagiranja na prirodne katastrofe i pomoći nakon njih te se vraćati pitanjima o cunamiju koja tada nisam postavila. Posebno su me zaokupljale, ali i ljutile, razlike u materijalnom i emocionalnom odgovoru na prirodne katastrofe u različitim dijelovima svijeta.

Nakon cunamija tajlandska vlada odbila je stranu pomoć, ali pozvali su forenzičare iz cijelog svijeta. Pridružili su nam se muškarci i žene – Britanci, Amerikanci, Šveđani, Australci, Nijemci – koji su došli pomoći u planiranju i obavljanju posla. Stručnjaci za katastrofe. Bili su vrijedni, učinkoviti, organizirani. Tijelom i dušom bili su uz nas, ali brzo sam shvatila da su naučili kako isključivati srca. Nisam ih krivila. Pitala sam se koliko će se njih ovog tjedna pojaviti ovdje. (Tara Menon, Pod morem)

Slojevi koji se vješto isprepliću

Pod morem je iznimno slojevit roman. Bavi se tugovanjem nakon gubitka voljene osobe, posttraumatskim stresnim poremećajem nakon traume, presudnom ulogom zajednice u životu pojedinca, ali i ljepotom prirode te važnošću njezina očuvanja, uz mnoga druga pitanja. Zanimalo me stoga je li autorica od samoga početka znala da će se svi ti elementi povezati upravo na taj način – ili su joj likovi tijekom pisanja postupno otkrivali nove dimenzije priče?

Polazišna motivacija bila mi je pisati o cunamiju i uraganu, ali vrlo sam rano znala i da želim odgoditi ta dva velika prirodna događaja sve do kraja romana kako bi se u središte pozornosti stavilo ono što se često naziva sporim nasiljem – šteta koja nastaje postupno i uglavnom izvan našeg vidokruga, poput izbjeljivanja koraljnog grebena ili unošenja invazivne vrste kornjače u ribnjak u Central Parku, kaže Menon, pojašnjavajući da je željela skrenuti pozornost na brojne nezapažene gubitke koji se događaju svuda oko nas upravo sada umjesto da piše fantaziju o apokaliptičnoj budućnosti koja se možda nikada neće dogoditi. Kao i kod žalovanja za prijateljem, mnogo razaranja u prirodnom svijetu prolazi bez odgovarajuće pozornosti, premda obje vrste gubitka imaju razorne posljedice. Za mene su dva naizgled odvojena sloja romana – prvi o žalovanju i prijateljstvu, a drugi o prirodi i klimatskim promjenama – neraskidivo isprepletena. Oba govore o gubitku goleme ljepote i obilja.

Na moje pitanje može li se autor ikada doista odvojiti od vlastitoga djela ili svaka priča neizbježno nosi tragove svojega autora – Menon odgovara:

Pod morem ni na koji način nije autobiografski roman. Nisam bila u cunamiju, nikada nisam izgubila prijateljicu, nisam živjela na Tajlandu, a Marissa i ja nismo ni temperamentom slične. Ipak, mislim da je istina da je nemoguće ne ostaviti tragove sebe u vlastitoj fikciji. Ako bih dala jednostavan biografski odgovor, rekla bih ovo: živjela sam u jugoistočnoj Aziji kada je u prosincu 2004. udario cunami, a u New Yorku kada je u listopadu 2012. stigao uragan Sandy. No bolji je odgovor da nema nikakve sumnje kako se moj način gledanja na svijet na neki način filtrirao u Marissino pripovijedanje.

Otkad me Arielle napustila, osjećam se potopljeno. Ne mogu naći put do površine. Nikad nisam bila u savjetovalištu za tugu. Ali nakon što sam otkrila Tennysona, potražila sam još literature o tuzi. Nakon Tennysona stigao je Thomas Hardy, nakon Hardyja C. S. Lewis, nakon Lewisa Joan Didion. (Tara Menon, Pod morem)

O procesu pisanja (u vremenu AI-ja)

U zahvali romana pročitala sam da je autorici, parafraziram, Danya Weiss jednom rekla da joj se čini da je sve što zapravo želi jest napisati roman – i da bi ga upravo zato trebala napisati. To mi je zazvonilo kao sjajna motivacija za bilo koje polje djelovanja, ne samo za pisce nego i za svakoga tko se želi posvetiti smislenom radu. Ipak, čini se da se autori često bore sa svojim demonima, koji ih tako lako odvuku u prostor demotivacije i sumnje u sebe, pokušavajući ih odvratiti od pisanja. S tim iskustvom, što bi danas uspješna spisateljica savjetovala onima koji vjeruju u priču koju nose u sebi, ali se boje početi je pisati ili, možda još više, dovršiti je?

Moj je savjet spisateljicama i piscima – a među njih ubrajam i ljude koji još nisu objavili ni jednu jedinu riječ – da pišu. Zvuči toliko jednostavno da je gotovo glupo, ali jedini dani zbog kojih žalim jesu oni u kojima nisam sjela i stavila riječi na papir. Ne moraju odmah biti dobre, ali moraju izaći iz vaše glave i ući u svijet. Pisanje je teško. Mislim da je vrlo blisko patnji, ali mora se dogoditi. Često otkrijem da samu sebe moram nekako nadmudriti kako bih uopće sjela pisati.

A kako pristupiti pisanju u doba umjetne inteligencije? Postoje li alati koji doista mogu pomoći kreativnom procesu ili vjerujete da na kraju ipak nema zamjene za tradicionalni put pisca – samoću, ustrajnost i olovku ili tipkovnicu?

Nisam sigurna da postoji zamjena. Potrebno je sjesti za stol, bilo s računalom bilo s bilježnicom, i pisati rečenice. Svoje studentice i studente potičem da dio vremena pišu analogno, olovkom na papiru. Mislim da je to jedini način da se čovjek odmakne od beskrajnih internetskih ometanja. I danas najprije rukom napišem rečenice, a tek ih onda natipkam, otkriva Menon.

Na moje pitanje je li uvjerenje da računalo nikada neće moći zamijeniti ljudsko iskustvo i maštu činjenica ili tek utješna priča koju govorimo sami sebi – čvrsto odgovara:

Nisam stručnjakinja za umjetnu inteligenciju ni računarstvo pa ne mogu govoriti o mogućnostima velikih jezičnih modela. Ali vjerujem da je umjetnost čin komunikacije, način da nekome kažete: Ovako ja vidim svijet. A mene, barem zasad, zanima jedino kako svijet vidi drugo ljudsko biće.